Nešto malo drugačije (2)

Počeo sam s postom u kojem je nekolicina recepata iz knjige Marije Kumičić „Nova zagrebačka kuharica“. Akoprem nisam previše vjerovao u to, nakon objavljivanja tih postova, pošao sam malo na web i pronašao neke zanimljive podatke.

Prvo izdanje knjige tiskano je 1888. godine, a prema drugom izdanju iz 1891. Načinjen je faksimilni pretisak o čemu se možete obavijestiti ovdje.

Autorica sama svoju knjigu naziva "sbirka najboljih propisa za domaćice i kuharice", a u skladu s time je negdje pri početku knjige uvrstila svojevrstan tumač koji slijedi. Vrlo ga je zanimljivo pročitati, vjerujte mi!

Tumač nekojih tudjih izraza

(Erklärungen einiger in der Küche gebrauchter Kunstausdrücke)

Blankirati znači, nekoje povrtelje malo vremena držati u vreloj vodi, uslied čega izgubi oštar tek i plinove koji naduvaju. Blankiraju (pare) se i teleća glava i nožice da se laglje priprave, isto tako pare se svinjske uši, glava, noge i rep prije uporabe, da se laglje očisti.

Bouillon jest obična ili mrka čista govedja juha.

Caramel jest fino stučeni, u tavi otopljeni i požućeli šećer, na koji se nalije vruća voda pa se tako još prokuha.

Compot jest u šećeru ukuhano voće u bocah.

Consommé jest krepka juha od govedine, teletine od peradi.

Couli jest prociedjena krepka juha od mesa, korienja, mirodijah, i t. d.

Dressirati znači: povrtelje rezati u razne oblike; perad za pečenje i kuhanje tako povezati, da zadrži pravi oblik; rubove paštetica ili drugog kojeg tiesta utisnuti kažiprsti obih ruku tako, da se postigne željena visina, a onda kalupom obrezati.

Entrées jesu sva hladna i topla jela, koja se uzimlju s umakom bilo od domaće ili divlje peradi, od govedine ili divljači, od potočnih ili morskih riba.

Farse (nadjev). Sastoji se od pečena ili sirova mesa od goveda, peradi ili riba, koje se, pošto je sitno izsječeno pomieša s močenom žemljom, maslacom ili mašćom i jaji; povrćem, gljivicami, jelen-gljivami, račjim maslacem i t. d. I rabi se vrlo mnogo u raznih prilikah.

Farcirati znači s nadjevom nadjevati.

Filet. Ta rieč ima više značenja. Filet imenuje se pisana pečenka (Lungen-Mürberbraten) kod goveda i divljači; nadalje prsa od peradi osobito onda, kad se meso odrieši od grudne kosti. Dolnji, uzki komadići mesa na prsiju peradi, koji se čvrsto drže kosti, zovu se takodjer filets i to, za da se ovi komadići od drugog mesa na prsih razlikuju zovu se ovi: filets mignones. Kad ribu očistiš, t. j. kad meso od hrbtenjače odriešiš, tad se oba komada mesa zovu filet. Filet zovu se takodjer komadi mesa okrugli ili od rebarcah (cotelett) od sirova, kuhana ili pečena mesa, bilo od govedine, peradi ili divljači.

Flambirati znači: očupanu perad nad žeravicom ili plamenom osmuditi, da se odstrane vlasići i pauljice, a zatim krpom obrisati.

Fricandeau jest našpikana i upirjana teleća but.

Garnirati (ukrasiti) znači obod tanjura ili zdjele obložiti maslenimi uštipci, malimi kiselimi krastavci, prženom žemljom, ploškami limuna, lovorovim lišćem i t. d. Kad što uztreba.

Gelatina (klijevina) jest najfinija vrst ljepiva koja se upotrebljava za drhtalice i slično.

Gelée zovu se hladnetine načinjenje bez klijevine, morunjeg mjehura i telećih nožicah, ili s vrlo vrelim dodatkom.

Glace  jest mješavina od fino  stučena  šećera s bjelanjcem,  limunovim sokom,  vodom i t. d.

Haché jest hrana od izsječenog pečenog mesa, kuhanih pluća i t. d.

Hachirati  fino isjeći.

Marmelada jest kuhano voće, sgrušano s šećerom

Marinirati znači kvasiti meso, perad, ribe s kiselom čorbom i mirodijami nekoliko satih ili dana, kako treba.

Passirati  znači:  protiskati ili protjerati  umake i tekućine kroz sito ili prociediti ih kroz ubrusac.

Panirati  znači:  komadiće mesa, peradi, popečke umočiti u stepeno jaje pa u mrvice.

Papillote (svitci od papira) su ukrasi od papira, koji nam služe za to, da š njima pokrijemo golu kost hodulje. Prave se ovako: Pol arka papira složi po duljini tako, da na pregibu još 2 cm široki komad zavrneš. Taj zavrnuti komad škarami rezuckaj što sitnije možeš po cieloj duljini. Sad savij artiju oko prsta ili držka kuhače za debljinu hodulje (Stelzbein) i tad pričvrsti tvrdim, za tu porabu sliepljenim papirom ili listovom naličnom manšetom, kakva se rabi za ukras sviećnjaka.

Pürée  jest voće, krumpir, sočivo izsječeno fino ili stučeno pa kroz sito protjerano.

Ragout jest kuhano ili pečeno meso.

Tranchirati jest razrezati u liepe komadiće razne pečenke.          

Ja ne bih bio ja kada ne bih pogledao što o gornjim izrazima piše g. Klaić u svome „Velikom rječniku stranih riječi“! Napisao sam samo ona tumačenja koja sam u tom rječniku pronašao.

blanširati franc. (blanchir) u kuharskom jeziku: 1. naglo prokuhati, pofuriti, ošuriti;  2. (o)čistiti, (o)bijeliti, (o)guliti, (o)ljuštiti

boullion v. bujon (i buljon) franc. juha od mesa i povrća, naročito juha od goveđeg mesa sa sirovim jajetom

compot nema, ali ima kompot lat. (compositus – sastavljen) voće ukuhano sa šećerom

file franc. (filet) mesni dio na hrptenjači životinje; pečenica; slatka pečenica; bubrežnjak; pisana pečenka

frikando franc. (fricandeau) pečenje od telećeg, janjećeg ili srnećeg buta

garnirati franc. (garnir) 1. obložiti (npr. meso u zdjeli prilozima) 2. okrasiti; okitit; opšiti  3. začiniti

želatin franc. (gelatine od lat. gelu – mraz, studen, led)  1. bolja vrsta životinjskog ljepila, tutkalo 2. hladetina

žele franc. (gelée) 1. hladetina 2. stisnut voćni sok i bonboni od njega

marmelada franc. (marmelade; riječ je zapravo portugalska i znači pekmez od dunja) vrsta pekmeza

marinirati tal. (isp. marinada) usoljeno ili sirovo(riblje) meso staviti u začinjen kuhani ocat i time konzervirati

marinada tal. (marinare – prirediti s octom i začinima) naročito konzervirana riba (usoljena i kisela)

panirati franc. (paner, isp. lat. panis – kruh) jelo određeno za prženje umočiti u razmućeno jaje i uvaljati u brašno ili mrvice (krušne) 

pire franc. (purée ) kaša (obično od krumpira)

ragu franc. (ragout) jelo od više vrsta parenog mesa i gljiva u začinjenom umaku; gusta juha; paprikaš

tranširati franc. (trancher – odsjeći, presjeći, rasjeći) razrezati, razrezivati, rasijecati, secirati; prosjeći trbuh zaklanom živinčetu, iščistiti utrobu i odijeliti pojedine komade; raspraviti (slavonski izraz)

Na kraju nešto o samoj autorici. Marija Kumičić je rođena u Varaždinu 1863. godine kao Marija Maršić. Za poznatog hrvatskog književnika Eugena Kumičića se udala 29. 9. 1882. Zajedno su proživjeli 22 godine i imali dva sina. Kada je Eugen umro, Marija je imala samo 41 godinu. Doživjela je 82 godine, do svoje smrti 1945. godine.

Pisala je pjesme.   Bila je pametna, školovana i politički napredna. Malo više o njoj možete naći na webu, ako se potrudite.

Nešto malo drugačije

Nekako imam osjećaj da ovaj moj blog nije popularan i da se jako rijetko ili čak nikako posjećuje. Nije to meni uopće bitno, ja volim ponešto napisati, ponajviše kako bih utukao vrijeme. Počeo sam s kratkim napisima o Slavoniji u neka prošla vremena s naglaskom na neke riječi koje su se nekada koristile u jednoj poluurbanoj sredini.

Sada malo mijenjam tematiku! Naime, naišao sam na jednu poprilično staru, ali jako zanimljivu,  kuharicu, mislim na knjigu s receptima za kuhanje. Nema naslovnu stranicu, tako da nisam uspio otkriti kada je tiskana, ali mi se čini u vrijeme Austro-Ugarske, a možda i ranije u doba Austrije. Zanimljiva je utoliko što je pisana jednim pomalo zastarjelim hrvatskim jezikom, ali se u njoj rabe neke riječi koje bi možda i danas bilo korisno uvesti u uporabu kao zamjenu za mnoštvo kojekakvih tuđica.

Bio sam toliko slobodan pa sam ipak prepisao predgovor spomenutoj knjizi.

Predgovor trećemu izdanju

Najbolje je djelo koje se samo sobom hvali, stara je rieč. To se punim pravom može kazati za „Novu zagrebačku kuharicu“, koju je sastavila gospodja Marija Kumičić, a koja se je u malo godinah razprodala u više hiljada iztisaka.

„Nova zagrebačka kuharica“ izlazi sada u trećem izdanju, savjestno pregledana, izpravljena i nešto popunjena.

Akoprem ima u „Novoj zagrebačkoj kuharici“ po izbor hrana i zakusaka, od srca bili bismo zahvalni našim Hrvaticam, da iz svih krajeva naše hrvatske domovine pošalju opise naših narodnih jela, u koliko nisu sadržani u ovoj knjizi.

Iskreno želimo, da se što prije latimo ponovnog izdanja, jer to bi bio najočitiji znak, da je hrvatska knjiga, u hrvatskim zemljama, stekla podpunu ljubav i dužno štovanje.

S ovom porukom evo predajemo na ruke Hrvaticah treće izdanje.

Nakladnici

Jeste li vidjeli kakav je to jezik!? Je, hrvatski je, malo zastario, ali sasvim razumljiv.

U nastavku prilažem nekolicinu recepata koji su prepisani baš onako kako su napisani! Ja nisam baš neki stručnjak za kuhanje, ali mi se čini da bi po takvim receptima bilo poprilično teško nešto uspješno skuhati. Ako netko ima volje, slobodno može pokušati.

Počinjem s ribljim receptima, jer sam prvo naišao na par zanimljivih iz tog područja.

Dobar tek! Ali ipak najprije zanimljiv napis o čišćenju riba.

O čišćenju ribah

(Über die Reinung der Fische)

Komu je tegotno obično čišćenje riba, preporuča mu se za to izumljen stroj, koga je dala prirediti neka amerikanska gospodja. Sastoji se od tanka lima, komu je jedan kraj izsječen poput pile, a drugi, protivni, posve gladak. Lim je u polukrug savijen i s drvenim držkom spojen, koji se drži u ruci. Na kraju držka pričvršćen je tanki konopac, za koji je na protivnoj strani duga, šiljasta šibica, nalik igli. Kad hoćeš da čistiš ribu, probodi ju na repu tom iglom, koje se šiljak u dasku zabode, na kojoj leži riba. Sad počmi ljuštiti ribu tako, da stroj zubčastom stranom vučeš uz potreban pritisak od repa prema glavi. Kad ovako posao svršiš, okreni stroj, pa još gladkom stranom ribu dobro obradi, tako ćeš ju liepo i brzo očistiti.

Čista ribja juha

(Klare Fisch-Suppe)

U lonac metni 7 dekagrama masti, onda nareži jedan manji luk neka u masti zažuti, zatim mrkvu, peršin, nešto zelera, luka porca, 1 pastrnak i nešto odpadaka od šparge; zatim 1 kilogram ribe posve očišćene, ali ne oprane, na komade poreži (glave i drobninu) od tustih i mršavih riba, jednu sipaču (Schöpflöfel) punu vode, lagano pirjani dok luk zažuti, dolij zatim 2 – 3 litre graškove čorbe, nekoliko pečurka i soli, a potom kuhaj 2 sata, onda kroz ubrusac (serviett) u zemljanu posudu prociedi, a kad se ohladi oberi mast. Boju pomnožaj šafranom ili još bolje mesnim extraktom. Ako je juha mutna očisti ju sniegom od 2 bielanjca (bez limunova soka) jednako kao i hladnetinu i isto tako prociedi. Ukuhati možeš u takovu juhu lokume (Schlickkrapferl) od krapova mlieka, ili žličnjake od graška (Erbsennockerl), ili okrugljice od mrvica, ribje okrugljice, ili račju gibanicu, žemljene uljevuše (Schöberl) ili paštetice od žemlje i meridon od riže.

Treska na dalmatinski način

(Stockfisch auf dalmatinische Art)

U večer se treska stuče i namoči u svježu vodu. U jutro ju izvadi iz vode, oljušti ljuske i operi, zatim ju po sriedini hrbta razkoli, i tad, što bolje možeš, odstrani kosti i peraje. Sad ju poreži u komade, a u šerpinju metni nešto ulja, na hladno ulje ribu, zatim sasječeni zeleni peršin, papar, sol i posve malo mrvicah; opet ribu, pak papar i peršin, list lovora i jedan pori luk na četvero prerezan, napokon još ulja i hladne vode toliko, da riba pliva. Pusti da naglo zavrije, a nakon nekoliko vrienja dodaj malo rajčice i groždjica (rosine) i tako neka pokriveno polako vrije dva sata, dok se voda izgubi. Na ovako pripravljen način bude umaka osobito tečna, s kojom se osmoči palenta.

Pečene ribe

(Gebratene Fische)

Kad si izvadila ribi utrobu i pošto si ju oprala, oljušti ju ili ako ju hoćeš našpikati oderi joj kožu s ljuskami, prerezavši ju po duljini hrbta i oguljiv ju s oba kraja. Većim i tušćim ribam, kako krapu i tako dalje, izrieši meso od hrbtenjače za pečenje i špikanje. Nasoljenu ribu pusti jedan sat neka stoji, metni ju u pečenjarku sa maslacem u zemljanoj ili ocaklenoj posudi ili natakni ribu na ražanj. Male ribe ili komade većih riba peče se takodjer na svrućenoj a onda uljem ili namazanoj rešetki (Rost) nad žeravicom svakako uz jaku toplinu, jer se ribe razpadaju kad se polako peku. Ili pomotaj za pečenje osoljenu ribu u papir, koji maslacem si namazala i s lukom, peršinom i limunovimi ploškami posula.

Nastavljam ja u svome stilu. Možda na malo drugačiji način. Naime, naišao sam na neke riječi koje trebamo smatrati hrvatskim, a koje baš nisam imao prilike čuti do sada.

Sipača (Schöpflöfel) – kada sam vidio ovaj njemački izraz (u zagradi), to me podsjetilo da sam u Zagrebu čuo naziv šefla. Naravno da sam odmah otvorio Klaićev „Veliki rječnik stranih riječi“, te vidio sljedeće:

šefla njem. (schöpfen – crpsti, grabiti + Löffel – žlica, kašika) velika žlica za grabljenje jela, zaimača, kutlača, varjača

Dakle, niti Klaić ne spominje naziv sipača!

Slijedi riječ lokum. Liči mi na stranu riječ, ali niti kod Klaića nisam našao objašnjenje kojim bih si razjasnio što bi to značilo u receptu. Postoji samo:

lokum tur. (lokum) vrsta slatkiša od brašna, lješnjaka, šećera i sl. Pojavljuje se, prema Klaiću, u izrazu rahat-lokum.

rahat-lokum – poslastica od rižina brašna, šećera i aromatskih ulja (zovu ga još i rahatluk, ratluk, rat-lokum)

Ova slatkarija mi je već poznata, ono nekada davno smo koristili naziv ratluk. Sve u svemu, teško da bi se u riblju juhu ukuhavala nekakva takva slastica.

Ipak nisam bio toliko lijen da bih to pustio bez ikakvog objašnjenja, pa autorica je u zagradi navela njemački izraz Schlickkrapferl. Kada već postoji Google, zašto ne malo istraživati. Koliko mi moje pomalo skromno znanje njemačkog jezika omogućuje (u Googleovog prevoditelja se baš ne pouzdajem!) izvorno se radi o žličnjacima od brašna, mljevene govedine / junetine, jaja i svega što od začina ide u to. Kako se ti spomenuti lokumi ukuhavaju u riblju juhu, onda valjda umjesto govedine u žličnjake ide riblje meso.

Na redu je meridon. Prva potraga po Google-u nije dala razultata, no bio sam uporan i na kraju pronašao čak jedan recept koji prilažem (izvorni tekst, naravno!).

»Meridon« od raka

Miješamo 7 dkg masnoće od raka (maslaca sa okusom raka) sa 2 jaja ali ne dugo, jer će inače izgubiti boju, dodamo usitnjene i omekšane sredine žemički, sitno izrezana rakova kliješta i repove, sol , time napunimo kalup ili posudice namazane masnoćom od raka, te kuhamo na pari. Kad istresemo ovo jelo zvano »meridon«, možemo ga garnirati komadićima cvjetače ili repićima raka, ili uz njega poslužiti bistru goveđu ili riblju juhu, kokošju juhu ili sl.

Zbunila me ona riječ treska, u jednom od recepata. Činila mi se nekako poznato, a opet?! Na svu sreću autorica je, po svom običaju, napisala i njemački naziv te ribe: Stockfisch. Tada malo po njemačko-hrvatskim rječnicima i ispade da je riječ o bakalaru!  Opet do Klaića da vidim piše li on što o tome. Bogme da!

Bakàlär, tal. (baccalà) vrsta ribe iz sjevernih mora koja kod nas dolazi sušena u prodaju (treska)

Vjerojatno ću nastaviti u istom stilu, možda ponajprije s jelima od mesa.

Obrtnici, zanatlije, majstori (2)

Ima ih još na „š“!
Na redu su štrikeri. Lako je prepoznati da su se bavili pletenjem (štrikanjem) raznih odjevnih predmeta, pretežno od vune. Zanimljivo je da su mnogo išli po vašarima u bližoj i daljoj okolici pa tamo prodavali svoju robu. Neki od njih su bili i bojadisari, mogli su obojati donešenu vunu. Što su pleli? Najprije o klasičnoj odjeći: veste, pulovere, šalove ... Ali i nešto što se smatra dijelovima narodnih nošnji, makar to nije u potpunosti točno. Sjećam se reklji  i štrumfi.  Reklju ste mogli vidjeti i na gospodinu Šeksu, to vam je kratak kaput, obično plave boje, s uzorkom na donjem dijelu. Nisam na žalost nikada vidio kako se rade reklje, no pričali su mi neki da se isplete od vune nešto kao vesta, ali jako velika i onda se valja, dok se ne dobije kompaktna tkanina. Mene je podsjećala na čoju. Štrumfe su bile od vune pletene čarape, možda više dokoljenice, ponešto i ukrašene. Još su izrađivali i počne, to su bile otprilike kućne papuče, po izgledu bih rekao da su ih također radili od valjane vune. Neki su znali dati šusteru da stavi kožne đonove, pa su ih mogli nositi i vani.
Ima još jedno, pomalo čudno zanimanje na „š“ – šinter. Ne znam da li je za to bila potrebna ikakva kvalifikacija, vjerojatno i nije. Nekakvo šire značenje za šintera bilo bi živoder ili strvoder. To mu je bila jedna zadaća, skupljanje strvina i odvoženje nekamo. Uz to je po naselju lovio i pse lutalice. No, radio je i nešto drugo, praznio zahode. Po mjestu je bilo mnoštvo onih zahoda, koje je trebalo s vremena na vrijeme prazniti. Moram opisati kako su izgledali, mnogi to baš i ne znaju. Obično je to bila nekakva kućica, s velikom jamom ispod. Unutra je bila jedna daska s okruglom rupom u sredini i naravno drveni okrugli poklopac. Rijetko je takav zahod bio u sklopu kuće ili sasvim uz nju. Ovaj spomenuti šinter je imao nekakva kola, s kotačima kao na običnim seoskim i jednu veliku bačvu na kolima. Za pražnjenje je imao drvenu kantu s dugom drškom. Taj je posao obavljao obično noću, jer je to znalo vraški smrdjeti. Uvijek me je zanimalo kamo je odvozio sadržaj, ali to nisam nikada doznao.
U ovom ću postu napisati još nešto o molerima – gotovo je sa slovom „š“! Nije teško pogoditi da je riječ o soboslikarima i ličiocima. Oni su obično bojali sobe i važnije prostorije. Onda je bio nekakav običaj da po zidovima budu kojekakvi uzorci. Za to su koristili posebne valjke i kartone s mustrama. Prvo bi obojali zid nekom svijetlijom farbom, onda bi na to nanosili uzorak. Ne sjećam sa kakve su to bile boje, pomalo mi je u sjećanju da su bile praškaste, pa bi ih razmutili u vodi. U boju su znali dodavati lajm, nekakvo ljepilo koje se dobivalo u pločama, valjda da boja bolje drži. Za bojanje zidova su koristili kefe i kistove, poneki su imali i špricu. To je bila štrcaljka, u nju bi se sipala boja, pa napumpao zrak. Imale su prilično dugačka crijeva, tako da se moglo doseći i više dijelove zidova ili strop, a da bi pri tome šprica ostala na podu.
Dakle, na obojani zid su valjkom nanosili novu boju, obično malo tamniju od one na zidu. Ponekad je plafon bio obojan u drugu boju nego zidovi, često i svjetliju. Bili strop i zidovi iste ili različite boje, na desetak centimetara od stropa na zidovima bi majstor povukao crtu, debelu jedno dva centimetra i obično tamniju. Tada bi ispod te crte valjkom nanosio uzorak. Valjak je bio od gume, s izbočinama i posudicom za boju, na zidu bio ostao trag od tih izbočina. To bi obično išlo tako od crte do poda, pa onda dalje redom. Neke je vrijeme bila takva moda, a onda s vremenom je to nestalo. Možda i u današnje vrijeme netko radi na takav način, jer sam nedavno negdje u trgovini vidio takve valjke.
Pomoću spomenutih kartona s uzorcima su čak mogli na zidu načiniti nešto slično slikama, koje bi se vodoravno ponavljale po zidu.
Spomenuo sam da su ovi moleri radili ljepše poslove, dok su manje važne prostore bojali ljudi sami ili ponekad, uz plaćanje, žene koje su to znale raditi. Prije početka je znalo biti diskusije, hoće li se raditi krečom i štriclom, dakle vapnom ili opet nekakvom bojom koja se rastvarala u vodi. Zanimljiva je alatka koja se pri tome koristila. Na prilično dugom štapu su bile učvršćene dvije omanje četke, jedno pet – šest centimetara u promjeru, malo nakošene u odnosu na štap, ne okomito na njega. Bile su postavljene jedna uz drugu, tako da se mogao bojati širi trag.

štriker njem. (Stricker) pletač, čarapar

vašar mađ. (vásár) sajam
reklja, rekla njem. (Röcklein) kaputić, ali kod Klaića: graničarska rekla – poznati plavi kaput od valjane vune, išaran na donjim rubovima i oko rukava, kako ga nose seljaci u Posavini kao ostatak odore nekadašnje Vojne krajine
šinter njem. (Schinder) živoder, strvoder
moler, maler njem. soboslikar, ličilac
mustra njem. (Muster) uzorak
farba njem. (Farbe) boja
lajm njem. (Leim) ljepilo
kefa tur. (kefe) četka
šprica njem. (Spritze) štrcaljka
plafon franc. (plafond) strop

Kruh naš svagdašnji

Ovo je malo van teme ovoga bloga, ali ipak spada u moja sjećanja na neka davna vremena.

Naslov „Kruh naš svagdašnji“, otprilike odgovara našim današnjim navikama. Svaki dan kupujemo svježi kruh, barem većina od nas, ako nam zatreba, možemo to učiniti i više puta, pa i nedjeljom ili praznikom. No, nije bilo uvijek tako! Pokušat ću stoga prikazati svoja sjećanja nekakvim kronološkim redom.

Moja prva sjećanja sežu u vrijeme negdje poslije 2. svjetskog rata, kada je u tadašnjoj državi bila poprilična nestašica svega i svačega, uključujući i hranu. Niste tada mogli otići trgovinu ili pekaru i kupiti kruh. Nipošto! To vrijeme je došlo mnogo kasnije.

Dakle, idemo od početka. Već sam u uvodnom postu napomenuo da ću pisati o svojim sjećanjima na život u jednom manjem gradiću u Slavoniji. Riječ je znači o gradskom naselju, u kojem nije bilo onih manjih krušnih peći, kakve su se koristile po okolnim selima. Imale su ih praktički sve kuće. Po tome, seljani nisu imali problema ispeći vlastiti kruh. Međutim, u gradu je bilo puno drugačije.

Da krenem redom. Kruh se mijesio kod kuće i nosio u pekaru na pečenje. Što je trebalo za umijesiti kruh? Brašno i germa, naravno i sol i voda. Brašno i sol se moglo kupiti u trgovini, ali nikako onoliko koliko biste željeli. Spadali su među racionirane namirnice i za njihovu kupovinu ste morali imati „točkice“. Oni stariji će znati što su bile te točkice. Oni nešto mlađi se vjerojatno sjećaju vremena kada je benzin bio racioniran, i kada ste ga mogli kupiti samo ako ste imali „bonove“. Dakle, ti benzinski bonovi, kao i točkice, su davali pravo na kupovinu određene količine dotičnog artikla. Koliko se sjećam, mjesečno sam dobivao bonova za kupovinu 20 litara benzina. Za točkice se ne sjećam baš previše, ali mislim da su se dijelile po obiteljima. Ako nisam u pravu, slobodno me netko može ispraviti. Na redu je germa  - to je ustvari kvasac, potreban da bi se tijesto diglo – to se moglo slobodno kupiti. Zanimljiv je bio način prodaje. U trgovinu je kvasac stizao kao jedan kvadar, možda težine oko 1 kg. Trgovac ga je rezao na manje komade i tako prodavao. Za rezanje mu je služio metalni luk s napetom žicom. Sada se opet pokušavam sjetiti, ali mi se čini da je za jedan kruh trebalo kvasca za dva dinara – obično sam ga ja išao kupiti, pa izgleda da se dobro sjećam. No to je bilo za jedan poveći kruh, jer se kruh u spomenutoj pekari pekao svega jednom tjedno.

Često sam baš ja nosio umiješeni kruh, pripremljen za pečenje, u tu pekaru, obično prilično rano ujutro. Peć je već bila vruća, znači da je založena vrlo rano. Pekar je imao jednu ravnu drvenu lopatu, na koju bi stavio umiješeni kruh  i ugurao u peć. Peć je bila povelika, jer se sjećam da je spomenuta lopata imala dršku dugačku barem dva metra. Za zagrijavanje peći su se vjerojatno koristila drva, jer su se dolje na kruhu znali naći komadići ugljena zapečeni u koru. Sada si zamislite kako je to bilo, kada se taj kruh jeo tjedan dana. U današnje vrijeme pomalo i nezamislivo.

Ipak, kada se sjetim te faze, nije mi na pameti samo glodanje tjedan dana starog kruha, već i nešto ugodnije. Kada bi se umijesio kruh, ako bi ostalo nešto tijesta onda su se pekle lepinje, barem smo ih mi tako nazivali. Pekle su se u vrućoj masti, a bile su veličine osrednjeg dlana. Uopće nisu bile loše, dapače! No nisu imale nikakve sličnosti s lepinjama u kojima danas kupujete ćevape.

Ovo što sam opisao trajalo je neko vrijeme. Onda je nastupila sljedeća faza, u kojoj je pekar sam mijesio i pekao kruh, ali nije ga prodavao! Da biste dobili kruh, morali ste donijeti odgovarajuću količini brašna – radilo se naprosto o čistoj trampi. To je već bilo češće nego jednom tjedno. Da li je tada brašno bilo u slobodnoj prodaji, toga se više ne sjećam.

Treća faza je završna. Počeo se kruh prodavati u trgovinama. Naravno, pri tome su se stvarale poprilične gužve. Opet sam znao ja „nastradati“, otići pred trgovinu i čekati u repu pred njom dok ne stigne kruh, a stizao je samo jednom dnevno.

Možete zamisliti kakvoga sam se ja sve kruha najeo, prvo domaćeg ali starog i po tjedan dana. Onda kojekakvog, i prepečenog i mljackavog, gnjecavog. No, dosta o kruhu. Kada sam već spomenuo na koji se način kupovao kvasac, onda nešto malo i o ostalim namirnicama i drugom.

Sve će se ovo u nastavku odnositi na davno vrijeme, tamo nakon 2. svj. rata pa u pedesete godine.

Brašno i sol, koji su svakako trebali za kruh, prodavali su se na vagu, u rinfuzi. Brašno je u trgovini bilo u  sanduku, s poklopcem i podijeljenim u dva dijela, za nuler  i cvajer. Dolazilo je u finijim vrećama, pa bi ga trgovac sasipao u sanduk. Nuler je bilo bolje brašno, za kolače, a cvajer za kruh i vjerojatno za melšpajz, što je bilo zajedničko ime za domaću tjesteninu. Sol je stizala u grubljim jutenim vrećama iz kojih se grabila drvenim lopaticama.

Nisu se samo brašno i sol prodavali na takav način, već i na primjer šećer. Isto tako i ulje i petrolej, koji su se crpili iz velikih bačava, mislim od jedno 200 litara. Čak se i kolonjska voda prodavala na sličan način. Trgovac bi iz veće boce točio u menzuru, iz koje se pretakalo u donešenu bočicu. Neobičan je bio lijevak, koji se za to koristio  - bio je vrlo malen s jako tankim nastavkom, koji bi se postavio u grlo bočice.

Poseban je slučaj bilo sirće – to je naprosto ocat, nije se koristio taj naziv i bio mi je dugo nepoznat. Ne sjećam se da li se ocat mogao kupiti u bocama ili u rinfuzi, ali mi je u dobrom sjećanju esencgajst ili često korištena skraćenica esenc. To je bila koncentrirana octena kiselina, koja se onda po potrebi razrijeđivala vodom za salate ili pripremu zimnice. Bila je to opasna stvar koja se prodavala u zatvorenim bocama. Vezano uz nju, sjećam se nekih priča. Dugo mi nije bilo jasno što je značilo kada se za nekoga reklo: „Prolio je sirće“. To su vam bili narodni neprijatelji, koji su potkradali narod, pa bi ih narodni sud osudio na robiju, poneka i s prisilnim radom. Kasnije sam ipak doznao da se taj izraz upotrebljava mnogo šire. Pri tome se mislilo općenito na one koji su napravili nešto loše i neprimjereno.

Druga priča se odnosi na cure, koje bi zbog ljubavnih jada popile esenc. To je bilo jako gadno, znali su ih doktori spasiti od smrti, ali posljedice su bile užasne. Čak je bilo priča da bi cura drugoj curi, opet je ljubav u pitanju, bacila taj esenc u oči. Isto tako – užas!
Tako je to bilo nekada, ako se sjetim još nečega, nadopunit ću ovaj post.

Obrtnici, zanatlije, majstori ... (1)

Naravno da se i ovdje pojavljuje mnoštvo stranih riječi, barem je nekada tako bilo, ponajprije njemačkih, ali ima i turskih, a ponešto i drugih. Neke su preuzete izravno, a neke su bogme iskrivljene.

Ne znam zašto, ali uvijek sam se čudio koliko je zapravo naziva za obrtnike počinjalo slovom „š“! Pa da krenemo s njima.

Špengler  bi bio limar. Vjerojatno je ovo mnogima nepoznata riječ, ali u ono vrijeme se zaista koristila. Ne sjećam se točno što su oni radili osim dvije stvari. Izrađivali su, popravljali i montirali rine. To je također jedna rjeđe korištena riječ, a znači oluke ili žljebove. Drugo čega se sjećam su popravci raznih limenih uporabnih predmeta, kao što su razne kante ili vjedra. Najčešće su lemljenjem popravljali rupe u njima. Posebice su mi ostali u sjećanju stari emajlirani lavori, kojima bi znalo prohrđati dno, pa ovakav majstor zalemio novo dno od običnog pleha. Sada mi je pala na pamet još jedna rjeđe korištena riječ – vaštiš. To zapravo bijaše stalak za umivaonik, mogao je biti izrađen od lima, ali i od drveta. Gore je imao okrugao otvor u koji bi se stavio umivaonik. Na vaštišu je trebalo biti mjesta za sapun i bokal  za vodu. Uz to, negdje su trebali stajati i peškiri (ručnici), najčešće u obliku neke šipke preko koje bi se peškiri prebacili, tako da se mogu sušiti poslije korištenja.

Šnajder, e to je većini poznato, to je naravno krojač. U ona davna vremena nije baš bilo tvornica pa niti prodavaonica konfekcije. Stoga je tadašnjim šnajderima ipak glavni posao bilo šivanje. Šnajderi za mušku odjeću su većinom šivali odijela i kapute. Zanimljivo, tada su se nosili zimski, ali i proljetni kaputi, kako smo ih onda nazivali. Kada se htjelo nešto dati sašiti kod šnajdera, onda se trebalo negdje kupiti štof, a dilema je bila da li kupiti cugeher ili ga šnajder već ima. U cugeher su spadali: futer, vatelin, puceta ... Za zimske kapute popularna se tkanina nazivala krombi – ne samo popularna, već i prilično skupa, pa si je baš nije mogao svatko priuštiti. Ponekad se i kaput od takve tkanine i sam nazivao krombi. Sjećam da su takvi kaputi bili izrazito teški, što je zapravo nezamislivo u današnje vrijeme. Još nečega se ponekad sjetim, radi se o peglama, koje su tada koristili muški šnajderi. Bile su izrazito teške, nije tada bilo električnih, pa su se zagrijavale u ili na peći.

Žensku odjeću su šivale šnajderice. Tu sam već malo slabiji, ne sjećam se baš previše nekih stranih naziva. Recimo, ipak šos s faldama. Dakle suknja s naborima, na kojoj je mogao biti rajsferšlus. Onda špilhozne, za njih ne znam tko ih je šivao, „muški“ ili „ženski“ šnajder. To su bile nekakve dječje hlačice, sjećam se da sam ih i ja nosio. Ove moje su bile kratke s tregerima. Zapravo, dugo je trebalo dok sam dobio duge hlače, čak su dečki i po zimi nosili kratke hlače. Mogli ste to vidjeti u ponekim filmovima. Kada sam već spomenuo pegle, koje su koristili muški šnajderi, napisat ću nešto i o onima kakve su imale šnajderice i kakve su se koristile po kućama. Jedan lijepi primjerak možete vidjeti ovdje. U njih se stavljao drveni ugljen (namjerno ovdje ne pišem ćumur – taj se turcizam kod nas ipak nije koristio!), koji se trebao razgorjeti, zapravo tinjati, kako bi pegla bila topla. One rupe sa strane na takvoj pegli su imale svrhu ulaska zraka u njih, a osoba koja bi peglala, povremeno bi držala peglu u ruci i mahala njome kako bi se ugljen opet pomalo razgorio. Tako vam je to bilo prije nego su se pojavila električna glačala – o tome možda bude nešto napisano kasnije.

Na kraju ovoga posta je šuster. Dakle, postolar ili cipelar - rijetko je izrađivao novu obuću, mnogo češće se radilo o raznim popravcima. Govorili smo: „Moram dati pođoniti ove cipele!“, misleći kako su se postojeći potplati već podosta izlizali. Šuster bi onda nalijepio ili pribio nove. Obično bi pribio i špicplehe – male metalne srpolike pločice za zaštitu vrhova i krajeva peta cipela. Po posebnoj želji, postolar bi po đonu i peti zabio šunegle  - nešto slično metalnim čavlima, s otprilike poluokruglom glavom i naborima. Cipele sa šuneglama su posebno bile dobre zimi za klizanje po zaleđenim površinama, po baricama na pločniku. Za visoke zimske cipele smo koristili naziv bakandže. Ima još jedna riječ, vezana uz šustere, to je čiriz  -  zapravo se radi o postolarskom ljepilu. Kao klinci smo ga koristili za ljepljene guma na reketima za stolni tenis, izmolili bi manju količinu od šustera.

Bit će toga još!

Na kraju opet nekoliko objašnjenja iz „Rječnika stranih riječi“ autora B. Klaića!

špengler njem. (Spengler – limar)

rina njem. (Rinne) žlijeb, oluk
lavor fran. (lavoir) umivaonik
pleh njem. (Blech) lim
vaštiš njem. (waschen – prati, umivati + Tisch – stol) ponajprije: stalak za umivaonik
bokal tal. (boccale) krčag, vrč, pehar
peškir tur. (peškir) ručnik, ubrus
šnajder njem. (Schneider – krojač)
štof njem. (Stoff) sukno, tkanina za odijelo
cugeher njem. (Zugehöhr) pribor, osobito za odijelo (podstava, dugmeta, i sl.)
futer njem. (Futter) podstava za odijelo
vatelin (od vata) pamučne ili vunene izrađevine za podstavljanje zimskih kaputa
krombi engl. (crombie) teško sukno za zimske kapute
pegla njem. (Bügel) glačalo
šos njem. (Schoss) suknja
falda, falta njem. (Falte) nabor, bora
rajsferšlus njem. (Reissverschluss) zupčani zatvarač, zatvarač na poteg
špilhozne njem. (Spiel – igra + Hose – hlače) dječje hlačice
treger njem. (Träger) inače razni nosač, ovdje remeni koji bi se prebacili preko ramena, a rađeni od iste tkanine kao i hlačice
šuster njem. (Schuster – postolar, obućar, cipelar)   šunegle
pođoniti, od đon tur. (gön – koža) staviti nove potplate
špicpleh njem. (Spitze – šiljak, vrh + Blech – lim) omanja metalna pločica s rupicama što se pribija na vrhove i pete cipela
šunegla njem. (Schuh – cipela + Nagel – čavao) čavao za potkivanje cipela
bakandža mađ. (bakancs, bokkancs) vrsta teške obuće, cokula
čiriz, ćiriš tur. (ćiriš) postolarsko ljepilo

Kuća i oko nje

Opisujem kuću u kojoj sam proveo djetinjstvo, ali već godinama ne živim ondje.

U ovu smo se kuću doselili jako davno, tako da se ne morate čuditi, kako to sve skupa izgleda u mojem opisu. Kuća je bila u nizu s nekoliko njih, što će reći da su se držale jedna druge. Na ulicu su gledala četiri prozora, a sa strane je bila velika kapija, kroz koju se ulazilo u ajnfort. Kapija je bila dvokrilna, s dva jako debela i teška krila, visoka toliko, da su mogla proći natovarena kola, čak i ako je na njima bila povelika hrpa sijena. Ajnfort je bio zapravo dugi natkriveni prolazni hodnik, dugačak jedno pet metara. Sjećam se da je nasred stropa visjela žarulja, na kojoj su ponekad lastavice napravile gnijezdo. Mogli ste, nadam se shvatiti, da je iznad ajnforta bio i krov i tavan, dakle bio je potpuno u sklopu kuće!

Kroz ajnfort se ulazilo u dvorište, i to u prvo, jer je postojalo još jedno, ograđeno od prvoga. U ovom drugom su obično šetale kokoši, a u njemu je bio i svinjac. Parcela je bila relativno uska, ali dugačka, tako da je nakon drugog dvorišta bila bašča. Naravno, u njoj se sijalo i sadilo razno povrće, a bilo je i par voćki u njoj.

Dakle, spomenuo sam četiri prozora s ulice, možete pretpostaviti da su ondje bile dvije sobe. Jednu smo nazivali šlafcimer, a drugu špajzcimer. U spavaćoj su sobi (šlafcimeru) bili ebeti  i psiha, te ormani (da, tako se onda ondje govorilo!). Ebeti su naravno bračni kreveti, a psiha mi je kao klincu uvijek bila pomalo tajanstven komad namještaja. Bitno je bilo da je imala prilično velik špigl, na nečemu što je izgledalo kao niži toaletni ormarić.

Jedna mala digresija za ilustraciju kako se onda znalo govoriti! Na primjer, moglo se čuti: „Tek su se oženili, a već su si kupili šlafcimer!“ Naravno, nije riječ o tome da su kupili spavaću sobu, već namještaj za nju.

Kada sam već počeo nabrajati, nastavit ću s ostalim prostorijama: kuhinja sa špajzom, forcimer  i badecimer. Da, bila je jedna prostorija, koja je proglašena kupaonicom (badecimer). U njoj je bila povelika vana, a voda se grijala na furuni, koja se ložila drvima. Olakšavajuća okolnost bijaše u tome, što je postojao priključak na odžak, tako da je furuna bez problema bila spojena na njega i to dudama. Duda je naravno bila dimovodna cijev, ali porijeklo te riječi nisam uspio pronaći. Vodovoda tada nije bilo, pa se voda u kantama donosila s bunara.

Spomenut ću još jednu prostoriju koju smo nazivali vaškuhinja. Izvorno bi to bila praonica rublja, ali nama je služila za više toga. U njoj je stvarno bio kotao s ložištem, pa se u njemu iskuhavalo rublje. Ali, služila je i kao ljetna kuhinja, moglo se u njoj ponešto skuhati, kada se nije za većih vrućina željelo zagrijavati ostali dio kuće. Jednom godišnje bi poslužila kod klanja svinja, i njoj su se obavljali završni radovi, na toplom, jer su se svinje ipak klale za hladnijeg vremena. Mljelo se meso za kobasice, rezalo za švargl  i krvenice. Ovi su se i kuhali u kotlu. Zanimljivo je da se tekućina u kojoj su se kuhali koristila za izradu domaćeg sapuna, zajedno s još nekim mesnim otpacima. Ne sjećam se točno postupka, ali mi se čini da je za izradu sapuna trebao i laugnštajn. To se onda sve zajedno kuhalo u kotlu i poslije izlilo u nekakav sandučić. Kad bi se takav sapun skrutnuo, rezao se na kocke i to napetom žicom. Kocke su imale bridove veličine oko 8 cm, dakle prilično su bile velike.

Da ne bi bilo zabune, treba naglasiti da krvenice nipošto nisu isto što i krvavice u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske. To je bila jedna vrsta kobasica u koju su dolazili manje vrijedni dijelovi svinje i naravno krv. One su se kuhale, kako sam spomenuo, a poslije se nakratko i dimile u pušnici. Isto tako niti krvenice i švargli nisu ista stvar kao što neki možda misle.

Da završim sada s opisivanjem kuće s opisom onoga ispred nje, to jest ulice. Po sredini ulice je bio drum, sa svake strane šamci, a ispred svakog ulaza u kuće bile su ćuprije – da baš tako smo onda govorili.

Ako ste slučajno naletjeli na ovaj moj blog, slobodno napišite svoj komentar, kakav god bio. Shvatili ste, vjerojatno, da se pokušavam sjetiti kojekakvih stranih riječi ili iskrivljenih stranih riječi, koje su se nekada koristile o mom bivšem kraju. Možda ovo u nastavku i nećete čitati, ali nekome će to valjda biti zanimljivo. To su zapravo objašnjenja iz „Rječnika stranih riječi“ Bratoljuba Klaića.

kapija tur. (kapi, kapu) velika vrata, veža
ajnfort njem. (Einfahrt) velika ulazna kapija kroz koju mogu proći kola; velika veža, veliki ulazni hodnik
šlafcimer njem. (schlafen – spavati + Zimmer – soba) spavaća soba, spavaonica
špajscimer njem. (speisen – jesti + Zimmer – soba) soba za blagovanje, blagovaonica
špajza, špajz njem. (Speise – jelo, hrana) spremnica za hranu (obično pored kuhinje), smočnica, ostava
forcimer njem. (vor – ispred + Zimmer – soba) predsoblje, hal
ebetni njem. (Ehe – brak + Bett – krevet) bračni kreveti
psiha – dio pokućstva sa zrcalom pred kojim se obično „pravi toaleta“
špigl njem. (Spiegel) ogledalo, zrcalo
vana njem. (Wanne) kada za kupanje, kaca
furuna tur. (fyryn) peć
odžak tur. (odžak) dimnjak; ložište, ognjište, itd.
bunar tur. (bunar) zdenac, studenac, kladenac
vaškuhinja njem. (waschen – prati) praonica rublja
laugnštajn njem. (Laugen – lug + Stein – kamen) lužni kamen, lužina
švargl njem. (Schwarte – kožurica, debela koža na slanini) tlačenica
drum cesta, put – valjda tur.?
ćuprija tur. (köprü) most
šamac jarak – valjda tur.?

Za uvod

Dobro mi došli!

Ponajprije moram napisati što me potaknulo na pisanje ovoga bloga. Poslije napisa u „Globusu“ pošao sam malo na stranicu:

http://leksikon.thinking-garment.com/

i vidio kako tamo ima lijepih stvari. Svakako pogledajte, ako već niste!

Podsjetio sam se tada svoga djetinjstva provedenog u srcu Slavonije, u jednom manjem naselju, koje po svojim značajkama ne bijaše ni grad niti selo, već nešto između. Ipak, kada bolje razmislim,  bio je to tada recimo to tako, jedan manji gradić!

Da, nisam napisao što me zapravo potaknulo. To je mnoštvo raznih stranih riječi, manje ili više iskrivljenih. Onda sam se sjetio koliko se zapravo raznih germanizama i turcizama koristilo u ono vrijeme u svakodnevnom govoru. Nemojte se čuditi za turcizme, pa poznato je da je Slavonija ipak nekada potpadala pod Turke i riječi su se u narodu zadržale.

Dakle, da ne duljim, opisivat ću značenja pojedinih takvih riječi, u kontekstu neke priče ili zasebno. Pa, tko voli, nek' izvoli!