Na redu su štrikeri. Lako je prepoznati da su se bavili pletenjem (štrikanjem) raznih odjevnih predmeta, pretežno od vune. Zanimljivo je da su mnogo išli po vašarima u bližoj i daljoj okolici pa tamo prodavali svoju robu. Neki od njih su bili i bojadisari, mogli su obojati donešenu vunu. Što su pleli? Najprije o klasičnoj odjeći: veste, pulovere, šalove ... Ali i nešto što se smatra dijelovima narodnih nošnji, makar to nije u potpunosti točno. Sjećam se reklji i štrumfi. Reklju ste mogli vidjeti i na gospodinu Šeksu, to vam je kratak kaput, obično plave boje, s uzorkom na donjem dijelu. Nisam na žalost nikada vidio kako se rade reklje, no pričali su mi neki da se isplete od vune nešto kao vesta, ali jako velika i onda se valja, dok se ne dobije kompaktna tkanina. Mene je podsjećala na čoju. Štrumfe su bile od vune pletene čarape, možda više dokoljenice, ponešto i ukrašene. Još su izrađivali i počne, to su bile otprilike kućne papuče, po izgledu bih rekao da su ih također radili od valjane vune. Neki su znali dati šusteru da stavi kožne đonove, pa su ih mogli nositi i vani.
Ima još jedno, pomalo čudno zanimanje na „š“ – šinter. Ne znam da li je za to bila potrebna ikakva kvalifikacija, vjerojatno i nije. Nekakvo šire značenje za šintera bilo bi živoder ili strvoder. To mu je bila jedna zadaća, skupljanje strvina i odvoženje nekamo. Uz to je po naselju lovio i pse lutalice. No, radio je i nešto drugo, praznio zahode. Po mjestu je bilo mnoštvo onih zahoda, koje je trebalo s vremena na vrijeme prazniti. Moram opisati kako su izgledali, mnogi to baš i ne znaju. Obično je to bila nekakva kućica, s velikom jamom ispod. Unutra je bila jedna daska s okruglom rupom u sredini i naravno drveni okrugli poklopac. Rijetko je takav zahod bio u sklopu kuće ili sasvim uz nju. Ovaj spomenuti šinter je imao nekakva kola, s kotačima kao na običnim seoskim i jednu veliku bačvu na kolima. Za pražnjenje je imao drvenu kantu s dugom drškom. Taj je posao obavljao obično noću, jer je to znalo vraški smrdjeti. Uvijek me je zanimalo kamo je odvozio sadržaj, ali to nisam nikada doznao.
U ovom ću postu napisati još nešto o molerima – gotovo je sa slovom „š“! Nije teško pogoditi da je riječ o soboslikarima i ličiocima. Oni su obično bojali sobe i važnije prostorije. Onda je bio nekakav običaj da po zidovima budu kojekakvi uzorci. Za to su koristili posebne valjke i kartone s mustrama. Prvo bi obojali zid nekom svijetlijom farbom, onda bi na to nanosili uzorak. Ne sjećam sa kakve su to bile boje, pomalo mi je u sjećanju da su bile praškaste, pa bi ih razmutili u vodi. U boju su znali dodavati lajm, nekakvo ljepilo koje se dobivalo u pločama, valjda da boja bolje drži. Za bojanje zidova su koristili kefe i kistove, poneki su imali i špricu. To je bila štrcaljka, u nju bi se sipala boja, pa napumpao zrak. Imale su prilično dugačka crijeva, tako da se moglo doseći i više dijelove zidova ili strop, a da bi pri tome šprica ostala na podu.
Dakle, na obojani zid su valjkom nanosili novu boju, obično malo tamniju od one na zidu. Ponekad je plafon bio obojan u drugu boju nego zidovi, često i svjetliju. Bili strop i zidovi iste ili različite boje, na desetak centimetara od stropa na zidovima bi majstor povukao crtu, debelu jedno dva centimetra i obično tamniju. Tada bi ispod te crte valjkom nanosio uzorak. Valjak je bio od gume, s izbočinama i posudicom za boju, na zidu bio ostao trag od tih izbočina. To bi obično išlo tako od crte do poda, pa onda dalje redom. Neke je vrijeme bila takva moda, a onda s vremenom je to nestalo. Možda i u današnje vrijeme netko radi na takav način, jer sam nedavno negdje u trgovini vidio takve valjke.
Pomoću spomenutih kartona s uzorcima su čak mogli na zidu načiniti nešto slično slikama, koje bi se vodoravno ponavljale po zidu.
Spomenuo sam da su ovi moleri radili ljepše poslove, dok su manje važne prostore bojali ljudi sami ili ponekad, uz plaćanje, žene koje su to znale raditi. Prije početka je znalo biti diskusije, hoće li se raditi krečom i štriclom, dakle vapnom ili opet nekakvom bojom koja se rastvarala u vodi. Zanimljiva je alatka koja se pri tome koristila. Na prilično dugom štapu su bile učvršćene dvije omanje četke, jedno pet – šest centimetara u promjeru, malo nakošene u odnosu na štap, ne okomito na njega. Bile su postavljene jedna uz drugu, tako da se mogao bojati širi trag.
štriker njem. (Stricker) pletač, čarapar
vašar mađ. (vásár) sajamreklja, rekla njem. (Röcklein) kaputić, ali kod Klaića: graničarska rekla – poznati plavi kaput od valjane vune, išaran na donjim rubovima i oko rukava, kako ga nose seljaci u Posavini kao ostatak odore nekadašnje Vojne krajine
šinter njem. (Schinder) živoder, strvoder
moler, maler njem. soboslikar, ličilac
mustra njem. (Muster) uzorak
farba njem. (Farbe) boja
lajm njem. (Leim) ljepilo
kefa tur. (kefe) četka
šprica njem. (Spritze) štrcaljka
plafon franc. (plafond) strop
