Naslov „Kruh naš svagdašnji“, otprilike odgovara našim današnjim navikama. Svaki dan kupujemo svježi kruh, barem većina od nas, ako nam zatreba, možemo to učiniti i više puta, pa i nedjeljom ili praznikom. No, nije bilo uvijek tako! Pokušat ću stoga prikazati svoja sjećanja nekakvim kronološkim redom.
Moja prva sjećanja sežu u vrijeme negdje poslije 2. svjetskog rata, kada je u tadašnjoj državi bila poprilična nestašica svega i svačega, uključujući i hranu. Niste tada mogli otići trgovinu ili pekaru i kupiti kruh. Nipošto! To vrijeme je došlo mnogo kasnije.
Dakle, idemo od početka. Već sam u uvodnom postu napomenuo da ću pisati o svojim sjećanjima na život u jednom manjem gradiću u Slavoniji. Riječ je znači o gradskom naselju, u kojem nije bilo onih manjih krušnih peći, kakve su se koristile po okolnim selima. Imale su ih praktički sve kuće. Po tome, seljani nisu imali problema ispeći vlastiti kruh. Međutim, u gradu je bilo puno drugačije.
Da krenem redom. Kruh se mijesio kod kuće i nosio u pekaru na pečenje. Što je trebalo za umijesiti kruh? Brašno i germa, naravno i sol i voda. Brašno i sol se moglo kupiti u trgovini, ali nikako onoliko koliko biste željeli. Spadali su među racionirane namirnice i za njihovu kupovinu ste morali imati „točkice“. Oni stariji će znati što su bile te točkice. Oni nešto mlađi se vjerojatno sjećaju vremena kada je benzin bio racioniran, i kada ste ga mogli kupiti samo ako ste imali „bonove“. Dakle, ti benzinski bonovi, kao i točkice, su davali pravo na kupovinu određene količine dotičnog artikla. Koliko se sjećam, mjesečno sam dobivao bonova za kupovinu 20 litara benzina. Za točkice se ne sjećam baš previše, ali mislim da su se dijelile po obiteljima. Ako nisam u pravu, slobodno me netko može ispraviti. Na redu je germa - to je ustvari kvasac, potreban da bi se tijesto diglo – to se moglo slobodno kupiti. Zanimljiv je bio način prodaje. U trgovinu je kvasac stizao kao jedan kvadar, možda težine oko 1 kg. Trgovac ga je rezao na manje komade i tako prodavao. Za rezanje mu je služio metalni luk s napetom žicom. Sada se opet pokušavam sjetiti, ali mi se čini da je za jedan kruh trebalo kvasca za dva dinara – obično sam ga ja išao kupiti, pa izgleda da se dobro sjećam. No to je bilo za jedan poveći kruh, jer se kruh u spomenutoj pekari pekao svega jednom tjedno.
Često sam baš ja nosio umiješeni kruh, pripremljen za pečenje, u tu pekaru, obično prilično rano ujutro. Peć je već bila vruća, znači da je založena vrlo rano. Pekar je imao jednu ravnu drvenu lopatu, na koju bi stavio umiješeni kruh i ugurao u peć. Peć je bila povelika, jer se sjećam da je spomenuta lopata imala dršku dugačku barem dva metra. Za zagrijavanje peći su se vjerojatno koristila drva, jer su se dolje na kruhu znali naći komadići ugljena zapečeni u koru. Sada si zamislite kako je to bilo, kada se taj kruh jeo tjedan dana. U današnje vrijeme pomalo i nezamislivo.
Ipak, kada se sjetim te faze, nije mi na pameti samo glodanje tjedan dana starog kruha, već i nešto ugodnije. Kada bi se umijesio kruh, ako bi ostalo nešto tijesta onda su se pekle lepinje, barem smo ih mi tako nazivali. Pekle su se u vrućoj masti, a bile su veličine osrednjeg dlana. Uopće nisu bile loše, dapače! No nisu imale nikakve sličnosti s lepinjama u kojima danas kupujete ćevape.
Ovo što sam opisao trajalo je neko vrijeme. Onda je nastupila sljedeća faza, u kojoj je pekar sam mijesio i pekao kruh, ali nije ga prodavao! Da biste dobili kruh, morali ste donijeti odgovarajuću količini brašna – radilo se naprosto o čistoj trampi. To je već bilo češće nego jednom tjedno. Da li je tada brašno bilo u slobodnoj prodaji, toga se više ne sjećam.
Treća faza je završna. Počeo se kruh prodavati u trgovinama. Naravno, pri tome su se stvarale poprilične gužve. Opet sam znao ja „nastradati“, otići pred trgovinu i čekati u repu pred njom dok ne stigne kruh, a stizao je samo jednom dnevno.
Možete zamisliti kakvoga sam se ja sve kruha najeo, prvo domaćeg ali starog i po tjedan dana. Onda kojekakvog, i prepečenog i mljackavog, gnjecavog. No, dosta o kruhu. Kada sam već spomenuo na koji se način kupovao kvasac, onda nešto malo i o ostalim namirnicama i drugom.
Sve će se ovo u nastavku odnositi na davno vrijeme, tamo nakon 2. svj. rata pa u pedesete godine.
Brašno i sol, koji su svakako trebali za kruh, prodavali su se na vagu, u rinfuzi. Brašno je u trgovini bilo u sanduku, s poklopcem i podijeljenim u dva dijela, za nuler i cvajer. Dolazilo je u finijim vrećama, pa bi ga trgovac sasipao u sanduk. Nuler je bilo bolje brašno, za kolače, a cvajer za kruh i vjerojatno za melšpajz, što je bilo zajedničko ime za domaću tjesteninu. Sol je stizala u grubljim jutenim vrećama iz kojih se grabila drvenim lopaticama.
Nisu se samo brašno i sol prodavali na takav način, već i na primjer šećer. Isto tako i ulje i petrolej, koji su se crpili iz velikih bačava, mislim od jedno 200 litara. Čak se i kolonjska voda prodavala na sličan način. Trgovac bi iz veće boce točio u menzuru, iz koje se pretakalo u donešenu bočicu. Neobičan je bio lijevak, koji se za to koristio - bio je vrlo malen s jako tankim nastavkom, koji bi se postavio u grlo bočice.
Poseban je slučaj bilo sirće – to je naprosto ocat, nije se koristio taj naziv i bio mi je dugo nepoznat. Ne sjećam se da li se ocat mogao kupiti u bocama ili u rinfuzi, ali mi je u dobrom sjećanju esencgajst ili često korištena skraćenica esenc. To je bila koncentrirana octena kiselina, koja se onda po potrebi razrijeđivala vodom za salate ili pripremu zimnice. Bila je to opasna stvar koja se prodavala u zatvorenim bocama. Vezano uz nju, sjećam se nekih priča. Dugo mi nije bilo jasno što je značilo kada se za nekoga reklo: „Prolio je sirće“. To su vam bili narodni neprijatelji, koji su potkradali narod, pa bi ih narodni sud osudio na robiju, poneka i s prisilnim radom. Kasnije sam ipak doznao da se taj izraz upotrebljava mnogo šire. Pri tome se mislilo općenito na one koji su napravili nešto loše i neprimjereno.
Druga priča se odnosi na cure, koje bi zbog ljubavnih jada popile esenc. To je bilo jako gadno, znali su ih doktori spasiti od smrti, ali posljedice su bile užasne. Čak je bilo priča da bi cura drugoj curi, opet je ljubav u pitanju, bacila taj esenc u oči. Isto tako – užas!
Tako je to bilo nekada, ako se sjetim još nečega, nadopunit ću ovaj post.
Nema komentara:
Objavi komentar