Obrtnici, zanatlije, majstori (2)

Ima ih još na „š“!
Na redu su štrikeri. Lako je prepoznati da su se bavili pletenjem (štrikanjem) raznih odjevnih predmeta, pretežno od vune. Zanimljivo je da su mnogo išli po vašarima u bližoj i daljoj okolici pa tamo prodavali svoju robu. Neki od njih su bili i bojadisari, mogli su obojati donešenu vunu. Što su pleli? Najprije o klasičnoj odjeći: veste, pulovere, šalove ... Ali i nešto što se smatra dijelovima narodnih nošnji, makar to nije u potpunosti točno. Sjećam se reklji  i štrumfi.  Reklju ste mogli vidjeti i na gospodinu Šeksu, to vam je kratak kaput, obično plave boje, s uzorkom na donjem dijelu. Nisam na žalost nikada vidio kako se rade reklje, no pričali su mi neki da se isplete od vune nešto kao vesta, ali jako velika i onda se valja, dok se ne dobije kompaktna tkanina. Mene je podsjećala na čoju. Štrumfe su bile od vune pletene čarape, možda više dokoljenice, ponešto i ukrašene. Još su izrađivali i počne, to su bile otprilike kućne papuče, po izgledu bih rekao da su ih također radili od valjane vune. Neki su znali dati šusteru da stavi kožne đonove, pa su ih mogli nositi i vani.
Ima još jedno, pomalo čudno zanimanje na „š“ – šinter. Ne znam da li je za to bila potrebna ikakva kvalifikacija, vjerojatno i nije. Nekakvo šire značenje za šintera bilo bi živoder ili strvoder. To mu je bila jedna zadaća, skupljanje strvina i odvoženje nekamo. Uz to je po naselju lovio i pse lutalice. No, radio je i nešto drugo, praznio zahode. Po mjestu je bilo mnoštvo onih zahoda, koje je trebalo s vremena na vrijeme prazniti. Moram opisati kako su izgledali, mnogi to baš i ne znaju. Obično je to bila nekakva kućica, s velikom jamom ispod. Unutra je bila jedna daska s okruglom rupom u sredini i naravno drveni okrugli poklopac. Rijetko je takav zahod bio u sklopu kuće ili sasvim uz nju. Ovaj spomenuti šinter je imao nekakva kola, s kotačima kao na običnim seoskim i jednu veliku bačvu na kolima. Za pražnjenje je imao drvenu kantu s dugom drškom. Taj je posao obavljao obično noću, jer je to znalo vraški smrdjeti. Uvijek me je zanimalo kamo je odvozio sadržaj, ali to nisam nikada doznao.
U ovom ću postu napisati još nešto o molerima – gotovo je sa slovom „š“! Nije teško pogoditi da je riječ o soboslikarima i ličiocima. Oni su obično bojali sobe i važnije prostorije. Onda je bio nekakav običaj da po zidovima budu kojekakvi uzorci. Za to su koristili posebne valjke i kartone s mustrama. Prvo bi obojali zid nekom svijetlijom farbom, onda bi na to nanosili uzorak. Ne sjećam sa kakve su to bile boje, pomalo mi je u sjećanju da su bile praškaste, pa bi ih razmutili u vodi. U boju su znali dodavati lajm, nekakvo ljepilo koje se dobivalo u pločama, valjda da boja bolje drži. Za bojanje zidova su koristili kefe i kistove, poneki su imali i špricu. To je bila štrcaljka, u nju bi se sipala boja, pa napumpao zrak. Imale su prilično dugačka crijeva, tako da se moglo doseći i više dijelove zidova ili strop, a da bi pri tome šprica ostala na podu.
Dakle, na obojani zid su valjkom nanosili novu boju, obično malo tamniju od one na zidu. Ponekad je plafon bio obojan u drugu boju nego zidovi, često i svjetliju. Bili strop i zidovi iste ili različite boje, na desetak centimetara od stropa na zidovima bi majstor povukao crtu, debelu jedno dva centimetra i obično tamniju. Tada bi ispod te crte valjkom nanosio uzorak. Valjak je bio od gume, s izbočinama i posudicom za boju, na zidu bio ostao trag od tih izbočina. To bi obično išlo tako od crte do poda, pa onda dalje redom. Neke je vrijeme bila takva moda, a onda s vremenom je to nestalo. Možda i u današnje vrijeme netko radi na takav način, jer sam nedavno negdje u trgovini vidio takve valjke.
Pomoću spomenutih kartona s uzorcima su čak mogli na zidu načiniti nešto slično slikama, koje bi se vodoravno ponavljale po zidu.
Spomenuo sam da su ovi moleri radili ljepše poslove, dok su manje važne prostore bojali ljudi sami ili ponekad, uz plaćanje, žene koje su to znale raditi. Prije početka je znalo biti diskusije, hoće li se raditi krečom i štriclom, dakle vapnom ili opet nekakvom bojom koja se rastvarala u vodi. Zanimljiva je alatka koja se pri tome koristila. Na prilično dugom štapu su bile učvršćene dvije omanje četke, jedno pet – šest centimetara u promjeru, malo nakošene u odnosu na štap, ne okomito na njega. Bile su postavljene jedna uz drugu, tako da se mogao bojati širi trag.

štriker njem. (Stricker) pletač, čarapar

vašar mađ. (vásár) sajam
reklja, rekla njem. (Röcklein) kaputić, ali kod Klaića: graničarska rekla – poznati plavi kaput od valjane vune, išaran na donjim rubovima i oko rukava, kako ga nose seljaci u Posavini kao ostatak odore nekadašnje Vojne krajine
šinter njem. (Schinder) živoder, strvoder
moler, maler njem. soboslikar, ličilac
mustra njem. (Muster) uzorak
farba njem. (Farbe) boja
lajm njem. (Leim) ljepilo
kefa tur. (kefe) četka
šprica njem. (Spritze) štrcaljka
plafon franc. (plafond) strop

Kruh naš svagdašnji

Ovo je malo van teme ovoga bloga, ali ipak spada u moja sjećanja na neka davna vremena.

Naslov „Kruh naš svagdašnji“, otprilike odgovara našim današnjim navikama. Svaki dan kupujemo svježi kruh, barem većina od nas, ako nam zatreba, možemo to učiniti i više puta, pa i nedjeljom ili praznikom. No, nije bilo uvijek tako! Pokušat ću stoga prikazati svoja sjećanja nekakvim kronološkim redom.

Moja prva sjećanja sežu u vrijeme negdje poslije 2. svjetskog rata, kada je u tadašnjoj državi bila poprilična nestašica svega i svačega, uključujući i hranu. Niste tada mogli otići trgovinu ili pekaru i kupiti kruh. Nipošto! To vrijeme je došlo mnogo kasnije.

Dakle, idemo od početka. Već sam u uvodnom postu napomenuo da ću pisati o svojim sjećanjima na život u jednom manjem gradiću u Slavoniji. Riječ je znači o gradskom naselju, u kojem nije bilo onih manjih krušnih peći, kakve su se koristile po okolnim selima. Imale su ih praktički sve kuće. Po tome, seljani nisu imali problema ispeći vlastiti kruh. Međutim, u gradu je bilo puno drugačije.

Da krenem redom. Kruh se mijesio kod kuće i nosio u pekaru na pečenje. Što je trebalo za umijesiti kruh? Brašno i germa, naravno i sol i voda. Brašno i sol se moglo kupiti u trgovini, ali nikako onoliko koliko biste željeli. Spadali su među racionirane namirnice i za njihovu kupovinu ste morali imati „točkice“. Oni stariji će znati što su bile te točkice. Oni nešto mlađi se vjerojatno sjećaju vremena kada je benzin bio racioniran, i kada ste ga mogli kupiti samo ako ste imali „bonove“. Dakle, ti benzinski bonovi, kao i točkice, su davali pravo na kupovinu određene količine dotičnog artikla. Koliko se sjećam, mjesečno sam dobivao bonova za kupovinu 20 litara benzina. Za točkice se ne sjećam baš previše, ali mislim da su se dijelile po obiteljima. Ako nisam u pravu, slobodno me netko može ispraviti. Na redu je germa  - to je ustvari kvasac, potreban da bi se tijesto diglo – to se moglo slobodno kupiti. Zanimljiv je bio način prodaje. U trgovinu je kvasac stizao kao jedan kvadar, možda težine oko 1 kg. Trgovac ga je rezao na manje komade i tako prodavao. Za rezanje mu je služio metalni luk s napetom žicom. Sada se opet pokušavam sjetiti, ali mi se čini da je za jedan kruh trebalo kvasca za dva dinara – obično sam ga ja išao kupiti, pa izgleda da se dobro sjećam. No to je bilo za jedan poveći kruh, jer se kruh u spomenutoj pekari pekao svega jednom tjedno.

Često sam baš ja nosio umiješeni kruh, pripremljen za pečenje, u tu pekaru, obično prilično rano ujutro. Peć je već bila vruća, znači da je založena vrlo rano. Pekar je imao jednu ravnu drvenu lopatu, na koju bi stavio umiješeni kruh  i ugurao u peć. Peć je bila povelika, jer se sjećam da je spomenuta lopata imala dršku dugačku barem dva metra. Za zagrijavanje peći su se vjerojatno koristila drva, jer su se dolje na kruhu znali naći komadići ugljena zapečeni u koru. Sada si zamislite kako je to bilo, kada se taj kruh jeo tjedan dana. U današnje vrijeme pomalo i nezamislivo.

Ipak, kada se sjetim te faze, nije mi na pameti samo glodanje tjedan dana starog kruha, već i nešto ugodnije. Kada bi se umijesio kruh, ako bi ostalo nešto tijesta onda su se pekle lepinje, barem smo ih mi tako nazivali. Pekle su se u vrućoj masti, a bile su veličine osrednjeg dlana. Uopće nisu bile loše, dapače! No nisu imale nikakve sličnosti s lepinjama u kojima danas kupujete ćevape.

Ovo što sam opisao trajalo je neko vrijeme. Onda je nastupila sljedeća faza, u kojoj je pekar sam mijesio i pekao kruh, ali nije ga prodavao! Da biste dobili kruh, morali ste donijeti odgovarajuću količini brašna – radilo se naprosto o čistoj trampi. To je već bilo češće nego jednom tjedno. Da li je tada brašno bilo u slobodnoj prodaji, toga se više ne sjećam.

Treća faza je završna. Počeo se kruh prodavati u trgovinama. Naravno, pri tome su se stvarale poprilične gužve. Opet sam znao ja „nastradati“, otići pred trgovinu i čekati u repu pred njom dok ne stigne kruh, a stizao je samo jednom dnevno.

Možete zamisliti kakvoga sam se ja sve kruha najeo, prvo domaćeg ali starog i po tjedan dana. Onda kojekakvog, i prepečenog i mljackavog, gnjecavog. No, dosta o kruhu. Kada sam već spomenuo na koji se način kupovao kvasac, onda nešto malo i o ostalim namirnicama i drugom.

Sve će se ovo u nastavku odnositi na davno vrijeme, tamo nakon 2. svj. rata pa u pedesete godine.

Brašno i sol, koji su svakako trebali za kruh, prodavali su se na vagu, u rinfuzi. Brašno je u trgovini bilo u  sanduku, s poklopcem i podijeljenim u dva dijela, za nuler  i cvajer. Dolazilo je u finijim vrećama, pa bi ga trgovac sasipao u sanduk. Nuler je bilo bolje brašno, za kolače, a cvajer za kruh i vjerojatno za melšpajz, što je bilo zajedničko ime za domaću tjesteninu. Sol je stizala u grubljim jutenim vrećama iz kojih se grabila drvenim lopaticama.

Nisu se samo brašno i sol prodavali na takav način, već i na primjer šećer. Isto tako i ulje i petrolej, koji su se crpili iz velikih bačava, mislim od jedno 200 litara. Čak se i kolonjska voda prodavala na sličan način. Trgovac bi iz veće boce točio u menzuru, iz koje se pretakalo u donešenu bočicu. Neobičan je bio lijevak, koji se za to koristio  - bio je vrlo malen s jako tankim nastavkom, koji bi se postavio u grlo bočice.

Poseban je slučaj bilo sirće – to je naprosto ocat, nije se koristio taj naziv i bio mi je dugo nepoznat. Ne sjećam se da li se ocat mogao kupiti u bocama ili u rinfuzi, ali mi je u dobrom sjećanju esencgajst ili često korištena skraćenica esenc. To je bila koncentrirana octena kiselina, koja se onda po potrebi razrijeđivala vodom za salate ili pripremu zimnice. Bila je to opasna stvar koja se prodavala u zatvorenim bocama. Vezano uz nju, sjećam se nekih priča. Dugo mi nije bilo jasno što je značilo kada se za nekoga reklo: „Prolio je sirće“. To su vam bili narodni neprijatelji, koji su potkradali narod, pa bi ih narodni sud osudio na robiju, poneka i s prisilnim radom. Kasnije sam ipak doznao da se taj izraz upotrebljava mnogo šire. Pri tome se mislilo općenito na one koji su napravili nešto loše i neprimjereno.

Druga priča se odnosi na cure, koje bi zbog ljubavnih jada popile esenc. To je bilo jako gadno, znali su ih doktori spasiti od smrti, ali posljedice su bile užasne. Čak je bilo priča da bi cura drugoj curi, opet je ljubav u pitanju, bacila taj esenc u oči. Isto tako – užas!
Tako je to bilo nekada, ako se sjetim još nečega, nadopunit ću ovaj post.

Obrtnici, zanatlije, majstori ... (1)

Naravno da se i ovdje pojavljuje mnoštvo stranih riječi, barem je nekada tako bilo, ponajprije njemačkih, ali ima i turskih, a ponešto i drugih. Neke su preuzete izravno, a neke su bogme iskrivljene.

Ne znam zašto, ali uvijek sam se čudio koliko je zapravo naziva za obrtnike počinjalo slovom „š“! Pa da krenemo s njima.

Špengler  bi bio limar. Vjerojatno je ovo mnogima nepoznata riječ, ali u ono vrijeme se zaista koristila. Ne sjećam se točno što su oni radili osim dvije stvari. Izrađivali su, popravljali i montirali rine. To je također jedna rjeđe korištena riječ, a znači oluke ili žljebove. Drugo čega se sjećam su popravci raznih limenih uporabnih predmeta, kao što su razne kante ili vjedra. Najčešće su lemljenjem popravljali rupe u njima. Posebice su mi ostali u sjećanju stari emajlirani lavori, kojima bi znalo prohrđati dno, pa ovakav majstor zalemio novo dno od običnog pleha. Sada mi je pala na pamet još jedna rjeđe korištena riječ – vaštiš. To zapravo bijaše stalak za umivaonik, mogao je biti izrađen od lima, ali i od drveta. Gore je imao okrugao otvor u koji bi se stavio umivaonik. Na vaštišu je trebalo biti mjesta za sapun i bokal  za vodu. Uz to, negdje su trebali stajati i peškiri (ručnici), najčešće u obliku neke šipke preko koje bi se peškiri prebacili, tako da se mogu sušiti poslije korištenja.

Šnajder, e to je većini poznato, to je naravno krojač. U ona davna vremena nije baš bilo tvornica pa niti prodavaonica konfekcije. Stoga je tadašnjim šnajderima ipak glavni posao bilo šivanje. Šnajderi za mušku odjeću su većinom šivali odijela i kapute. Zanimljivo, tada su se nosili zimski, ali i proljetni kaputi, kako smo ih onda nazivali. Kada se htjelo nešto dati sašiti kod šnajdera, onda se trebalo negdje kupiti štof, a dilema je bila da li kupiti cugeher ili ga šnajder već ima. U cugeher su spadali: futer, vatelin, puceta ... Za zimske kapute popularna se tkanina nazivala krombi – ne samo popularna, već i prilično skupa, pa si je baš nije mogao svatko priuštiti. Ponekad se i kaput od takve tkanine i sam nazivao krombi. Sjećam da su takvi kaputi bili izrazito teški, što je zapravo nezamislivo u današnje vrijeme. Još nečega se ponekad sjetim, radi se o peglama, koje su tada koristili muški šnajderi. Bile su izrazito teške, nije tada bilo električnih, pa su se zagrijavale u ili na peći.

Žensku odjeću su šivale šnajderice. Tu sam već malo slabiji, ne sjećam se baš previše nekih stranih naziva. Recimo, ipak šos s faldama. Dakle suknja s naborima, na kojoj je mogao biti rajsferšlus. Onda špilhozne, za njih ne znam tko ih je šivao, „muški“ ili „ženski“ šnajder. To su bile nekakve dječje hlačice, sjećam se da sam ih i ja nosio. Ove moje su bile kratke s tregerima. Zapravo, dugo je trebalo dok sam dobio duge hlače, čak su dečki i po zimi nosili kratke hlače. Mogli ste to vidjeti u ponekim filmovima. Kada sam već spomenuo pegle, koje su koristili muški šnajderi, napisat ću nešto i o onima kakve su imale šnajderice i kakve su se koristile po kućama. Jedan lijepi primjerak možete vidjeti ovdje. U njih se stavljao drveni ugljen (namjerno ovdje ne pišem ćumur – taj se turcizam kod nas ipak nije koristio!), koji se trebao razgorjeti, zapravo tinjati, kako bi pegla bila topla. One rupe sa strane na takvoj pegli su imale svrhu ulaska zraka u njih, a osoba koja bi peglala, povremeno bi držala peglu u ruci i mahala njome kako bi se ugljen opet pomalo razgorio. Tako vam je to bilo prije nego su se pojavila električna glačala – o tome možda bude nešto napisano kasnije.

Na kraju ovoga posta je šuster. Dakle, postolar ili cipelar - rijetko je izrađivao novu obuću, mnogo češće se radilo o raznim popravcima. Govorili smo: „Moram dati pođoniti ove cipele!“, misleći kako su se postojeći potplati već podosta izlizali. Šuster bi onda nalijepio ili pribio nove. Obično bi pribio i špicplehe – male metalne srpolike pločice za zaštitu vrhova i krajeva peta cipela. Po posebnoj želji, postolar bi po đonu i peti zabio šunegle  - nešto slično metalnim čavlima, s otprilike poluokruglom glavom i naborima. Cipele sa šuneglama su posebno bile dobre zimi za klizanje po zaleđenim površinama, po baricama na pločniku. Za visoke zimske cipele smo koristili naziv bakandže. Ima još jedna riječ, vezana uz šustere, to je čiriz  -  zapravo se radi o postolarskom ljepilu. Kao klinci smo ga koristili za ljepljene guma na reketima za stolni tenis, izmolili bi manju količinu od šustera.

Bit će toga još!

Na kraju opet nekoliko objašnjenja iz „Rječnika stranih riječi“ autora B. Klaića!

špengler njem. (Spengler – limar)

rina njem. (Rinne) žlijeb, oluk
lavor fran. (lavoir) umivaonik
pleh njem. (Blech) lim
vaštiš njem. (waschen – prati, umivati + Tisch – stol) ponajprije: stalak za umivaonik
bokal tal. (boccale) krčag, vrč, pehar
peškir tur. (peškir) ručnik, ubrus
šnajder njem. (Schneider – krojač)
štof njem. (Stoff) sukno, tkanina za odijelo
cugeher njem. (Zugehöhr) pribor, osobito za odijelo (podstava, dugmeta, i sl.)
futer njem. (Futter) podstava za odijelo
vatelin (od vata) pamučne ili vunene izrađevine za podstavljanje zimskih kaputa
krombi engl. (crombie) teško sukno za zimske kapute
pegla njem. (Bügel) glačalo
šos njem. (Schoss) suknja
falda, falta njem. (Falte) nabor, bora
rajsferšlus njem. (Reissverschluss) zupčani zatvarač, zatvarač na poteg
špilhozne njem. (Spiel – igra + Hose – hlače) dječje hlačice
treger njem. (Träger) inače razni nosač, ovdje remeni koji bi se prebacili preko ramena, a rađeni od iste tkanine kao i hlačice
šuster njem. (Schuster – postolar, obućar, cipelar)   šunegle
pođoniti, od đon tur. (gön – koža) staviti nove potplate
špicpleh njem. (Spitze – šiljak, vrh + Blech – lim) omanja metalna pločica s rupicama što se pribija na vrhove i pete cipela
šunegla njem. (Schuh – cipela + Nagel – čavao) čavao za potkivanje cipela
bakandža mađ. (bakancs, bokkancs) vrsta teške obuće, cokula
čiriz, ćiriš tur. (ćiriš) postolarsko ljepilo

Kuća i oko nje

Opisujem kuću u kojoj sam proveo djetinjstvo, ali već godinama ne živim ondje.

U ovu smo se kuću doselili jako davno, tako da se ne morate čuditi, kako to sve skupa izgleda u mojem opisu. Kuća je bila u nizu s nekoliko njih, što će reći da su se držale jedna druge. Na ulicu su gledala četiri prozora, a sa strane je bila velika kapija, kroz koju se ulazilo u ajnfort. Kapija je bila dvokrilna, s dva jako debela i teška krila, visoka toliko, da su mogla proći natovarena kola, čak i ako je na njima bila povelika hrpa sijena. Ajnfort je bio zapravo dugi natkriveni prolazni hodnik, dugačak jedno pet metara. Sjećam se da je nasred stropa visjela žarulja, na kojoj su ponekad lastavice napravile gnijezdo. Mogli ste, nadam se shvatiti, da je iznad ajnforta bio i krov i tavan, dakle bio je potpuno u sklopu kuće!

Kroz ajnfort se ulazilo u dvorište, i to u prvo, jer je postojalo još jedno, ograđeno od prvoga. U ovom drugom su obično šetale kokoši, a u njemu je bio i svinjac. Parcela je bila relativno uska, ali dugačka, tako da je nakon drugog dvorišta bila bašča. Naravno, u njoj se sijalo i sadilo razno povrće, a bilo je i par voćki u njoj.

Dakle, spomenuo sam četiri prozora s ulice, možete pretpostaviti da su ondje bile dvije sobe. Jednu smo nazivali šlafcimer, a drugu špajzcimer. U spavaćoj su sobi (šlafcimeru) bili ebeti  i psiha, te ormani (da, tako se onda ondje govorilo!). Ebeti su naravno bračni kreveti, a psiha mi je kao klincu uvijek bila pomalo tajanstven komad namještaja. Bitno je bilo da je imala prilično velik špigl, na nečemu što je izgledalo kao niži toaletni ormarić.

Jedna mala digresija za ilustraciju kako se onda znalo govoriti! Na primjer, moglo se čuti: „Tek su se oženili, a već su si kupili šlafcimer!“ Naravno, nije riječ o tome da su kupili spavaću sobu, već namještaj za nju.

Kada sam već počeo nabrajati, nastavit ću s ostalim prostorijama: kuhinja sa špajzom, forcimer  i badecimer. Da, bila je jedna prostorija, koja je proglašena kupaonicom (badecimer). U njoj je bila povelika vana, a voda se grijala na furuni, koja se ložila drvima. Olakšavajuća okolnost bijaše u tome, što je postojao priključak na odžak, tako da je furuna bez problema bila spojena na njega i to dudama. Duda je naravno bila dimovodna cijev, ali porijeklo te riječi nisam uspio pronaći. Vodovoda tada nije bilo, pa se voda u kantama donosila s bunara.

Spomenut ću još jednu prostoriju koju smo nazivali vaškuhinja. Izvorno bi to bila praonica rublja, ali nama je služila za više toga. U njoj je stvarno bio kotao s ložištem, pa se u njemu iskuhavalo rublje. Ali, služila je i kao ljetna kuhinja, moglo se u njoj ponešto skuhati, kada se nije za većih vrućina željelo zagrijavati ostali dio kuće. Jednom godišnje bi poslužila kod klanja svinja, i njoj su se obavljali završni radovi, na toplom, jer su se svinje ipak klale za hladnijeg vremena. Mljelo se meso za kobasice, rezalo za švargl  i krvenice. Ovi su se i kuhali u kotlu. Zanimljivo je da se tekućina u kojoj su se kuhali koristila za izradu domaćeg sapuna, zajedno s još nekim mesnim otpacima. Ne sjećam se točno postupka, ali mi se čini da je za izradu sapuna trebao i laugnštajn. To se onda sve zajedno kuhalo u kotlu i poslije izlilo u nekakav sandučić. Kad bi se takav sapun skrutnuo, rezao se na kocke i to napetom žicom. Kocke su imale bridove veličine oko 8 cm, dakle prilično su bile velike.

Da ne bi bilo zabune, treba naglasiti da krvenice nipošto nisu isto što i krvavice u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske. To je bila jedna vrsta kobasica u koju su dolazili manje vrijedni dijelovi svinje i naravno krv. One su se kuhale, kako sam spomenuo, a poslije se nakratko i dimile u pušnici. Isto tako niti krvenice i švargli nisu ista stvar kao što neki možda misle.

Da završim sada s opisivanjem kuće s opisom onoga ispred nje, to jest ulice. Po sredini ulice je bio drum, sa svake strane šamci, a ispred svakog ulaza u kuće bile su ćuprije – da baš tako smo onda govorili.

Ako ste slučajno naletjeli na ovaj moj blog, slobodno napišite svoj komentar, kakav god bio. Shvatili ste, vjerojatno, da se pokušavam sjetiti kojekakvih stranih riječi ili iskrivljenih stranih riječi, koje su se nekada koristile o mom bivšem kraju. Možda ovo u nastavku i nećete čitati, ali nekome će to valjda biti zanimljivo. To su zapravo objašnjenja iz „Rječnika stranih riječi“ Bratoljuba Klaića.

kapija tur. (kapi, kapu) velika vrata, veža
ajnfort njem. (Einfahrt) velika ulazna kapija kroz koju mogu proći kola; velika veža, veliki ulazni hodnik
šlafcimer njem. (schlafen – spavati + Zimmer – soba) spavaća soba, spavaonica
špajscimer njem. (speisen – jesti + Zimmer – soba) soba za blagovanje, blagovaonica
špajza, špajz njem. (Speise – jelo, hrana) spremnica za hranu (obično pored kuhinje), smočnica, ostava
forcimer njem. (vor – ispred + Zimmer – soba) predsoblje, hal
ebetni njem. (Ehe – brak + Bett – krevet) bračni kreveti
psiha – dio pokućstva sa zrcalom pred kojim se obično „pravi toaleta“
špigl njem. (Spiegel) ogledalo, zrcalo
vana njem. (Wanne) kada za kupanje, kaca
furuna tur. (fyryn) peć
odžak tur. (odžak) dimnjak; ložište, ognjište, itd.
bunar tur. (bunar) zdenac, studenac, kladenac
vaškuhinja njem. (waschen – prati) praonica rublja
laugnštajn njem. (Laugen – lug + Stein – kamen) lužni kamen, lužina
švargl njem. (Schwarte – kožurica, debela koža na slanini) tlačenica
drum cesta, put – valjda tur.?
ćuprija tur. (köprü) most
šamac jarak – valjda tur.?

Za uvod

Dobro mi došli!

Ponajprije moram napisati što me potaknulo na pisanje ovoga bloga. Poslije napisa u „Globusu“ pošao sam malo na stranicu:

http://leksikon.thinking-garment.com/

i vidio kako tamo ima lijepih stvari. Svakako pogledajte, ako već niste!

Podsjetio sam se tada svoga djetinjstva provedenog u srcu Slavonije, u jednom manjem naselju, koje po svojim značajkama ne bijaše ni grad niti selo, već nešto između. Ipak, kada bolje razmislim,  bio je to tada recimo to tako, jedan manji gradić!

Da, nisam napisao što me zapravo potaknulo. To je mnoštvo raznih stranih riječi, manje ili više iskrivljenih. Onda sam se sjetio koliko se zapravo raznih germanizama i turcizama koristilo u ono vrijeme u svakodnevnom govoru. Nemojte se čuditi za turcizme, pa poznato je da je Slavonija ipak nekada potpadala pod Turke i riječi su se u narodu zadržale.

Dakle, da ne duljim, opisivat ću značenja pojedinih takvih riječi, u kontekstu neke priče ili zasebno. Pa, tko voli, nek' izvoli!